Они су први бранили светиње

Odbrana hramova u SPC počela je pre donošenja zakona kojim vladajuća partija želi da otme imovinu crkve.

Tako je cela jedna porodica završila u zatvoru, zato što je branila lokalnu crkvu od nevladine organizacije koja se naziva Crnogorska pravoslavna crkva.

U celosti prenosimo ispovest Petra Adžića koji je godinama, sa sinovima Aleksandrom i Zoranom, oružjem branio crkvu u Kosijerima kod Cetinja, od pristalica Miraša Dedeića na čelu sa njihovim rođakom Novakom Adžićem:

Prije otprilike tri i po godine, selo se dogovorilo da popravimo našu seosku crkvu koja je posvećena Svetoj Gospođi. Mala Gospojina nam je slava, odnosno slava Kosijera kao jednog plemena. Kada smo završili, morala se crkva osveštati. I tako je došao naš vladika Amfilohije i drugi oci, i crkvu smo osveštali.

A jedna grupa građana, ja ih nazivam "Judini svatovi", na čelu sa mojim razrođakom Novakom Adžićem, udarila je kontru, htjeli su da "osveštaju" te radove – sa raspopom Dedeićem.

Pravo da vam kažem, ja nikada nijesam imao volju da zovem nekoga u pomoć. To sam naslijedio od predaka. Imam dva sina, Zorana i Aleksandra, odrasla, oženjena. Reka’ sam im da ćemo mi da branimo crkvu od toga raspopa, bez obzira hoće li ko drugi.

Tako nas trojica riješimo, na ponoći, pa pravo u crkvu. I, bogami, pođemo, spremni, kako treba. Oltar Sveti ne brani se kuđeljama, no se brani životom, čašću, poštenjem. Svoj život dajem za Krst Časnii Otadžbinu, kao što su ga davali i moji stari.

Za Sveti Oltar je ponos dati život. Svi smo mi prolazni. Što je život – zeman. Što je Njegoš rekao: „Mrva u smrtnu prašinu.“

I tako smo mi pošli spremni, i zabarikadirali se u crkvu, jer smo se plašili da nas koji od tih ništa-ljudi, kroz one prozore ne ubije i uteče. Na svašta su oni spremni. Ujutru smo otvorili crkvu i čekali. Neđe oko devet sati, oni su se pojavili, ali su pošli tamo, dalje, jedan kilometar od crkve, đe su napravili ručak. To je raspopu možda i odgovaralo, znate kakav je on čovjek: on je za tamo đe će se najesti i napiti.